Govor je jedan od načina na koji dijete izražava svoje misli, osjećaje i potrebe te uspostavlja i održava odnose s drugima. Iako prve izgovorene riječi često doživljavamo kao početak govornog razvoja, komunikacija započinje mnogo ranije – već od rođenja. Prije nego što izgovori svoju prvu riječ, dijete komunicira pogledom, osmijehom, plačem i gestama. Kroz te rane oblike komunikacije dijete postupno uči kako privući i usmjeriti pažnju druge osobe te izraziti ono što želi ili treba. Svaki od tih ranih oblika komunikacije važan je korak prema kasnijem razvoju govora i jezika.
Zašto su rane godine posebno važne za razvoj govora?
U ranom djetinjstvu dolazi do sazrijevanja živčanog sustava i naglog povećanja broja veza između živčanih stanica. Upravo zbog toga govorimo o osjetljivim razdobljima razvoja, odnosno vremenskim razdobljima tijekom kojih je mozak posebno prijemčiv za određene vrste podražaja iz okoline. Drugim riječima, neuronske su veze u tom razdoblju osobito podložne utjecajima iskustva, što omogućuje djetetu da kroz svakodnevnu interakciju s okolinom intenzivno usvaja nova znanja i vještine. Kada je riječ o razvoju govora, razdoblje od druge godine do puberteta smatra se osjetljivim razdobljem. Stoga je u tom razdoblju ključna izloženost djeteta govoru kako bi se omogućila organizacija mozga važna za normalno procesiranje govora. Dijete kroz slušanje govora, igru i svakodnevnu komunikaciju postupno usvaja glasove, riječi, gramatičke strukture i pravila komunikacije. Zbog toga poticajno društveno okruženje, a posebno obiteljsko, u ranom djetinjstvu ima važnu ulogu u razvoju komunikacijskih i jezičnih sposobnosti.
Razdoblja razvoja jezika i govora
Razvoj govora možemo podijeliti na predverbalno, tj. razdoblje od rođenja do pojave prve smislene riječi i verbalno razdoblje, odnosno razdoblje od pojave prve smislene riječi do automatizacije govora te potom bogaćenja rječnika, usvajanja složenijih rečenica i kultiviranja govora.
Predverbalno razdoblje obuhvaća stvaranje važnih preduvjeta za kasniji razvoj govora i jezika. Tijekom prva dva mjeseca života novorođenče se prvenstveno glasa plačem, kojim izražava različite potrebe, dok odrasli postupno uče prepoznavati i odgovarati na njegove signale. U ovom se razdoblju pojavljuju krik i različiti fiziološki zvukovi koji odražavaju stanje ugode ili neugode koje dijete osjeća. Stoga se ovo razdoblje naziva fazom kričanja. Upravo tada između djeteta i bliskih osoba započinje uspostava rane emotivne komunikacije, koja predstavlja jednu od najvažnijih pretpostavki za zdrav razvoj djeteta.
Tijekom drugog mjeseca života dijete počinje proizvoditi jednostavne vokalne zvukove, čime započinje faza gukanja. Odrasla osoba može poticati gukanje odgovarajući na djetetove glasove. Kada dijete proizvede glas, a odrasla osoba na njega odgovori, nastaje svojevrsna komunikacijska izmjena koja predstavlja temelj kasnijeg razgovora. Gukanje je povezano s osjećajem ugode te predstavlja važan korak u razvoju govora jer dijete počinje aktivno eksperimentirati s različitim glasovima. Važno je istaknuti i da su prve riječi i fraze koje djeca izgovaraju upravo one koje su prethodno čula u govoru svojih skrbnika.
Oko šestog mjeseca života dijete počinje spajati nekoliko slogova, čime započinje faza slogovanja. U ovoj fazi djeca ponavljaju kombinacije samoglasnika i suglasnika, često ih proizvodeći u dugim nizovima. Također, za ovo razdoblje značajna je i združena pažnja, pri čemu dijete usmjerava pažnju na isti predmet ili događaj na koji je usmjeren i skrbnik. Oko devetog mjeseca života dijete sve više počinje ponavljati glasove karakteristične za svoj materinski jezik, dok se ostali glasovi postupno gube. Nadalje, počinju se pojavljivati kombinacije glasova koje sve više nalikuju artikuliranim riječima te između 12. i 18. mjeseca života dolazi do pojave prvih riječi, što označava prijelaz u verbalno razdoblje.
S pojavom prvih riječi započinje verbalno razdoblje, tijekom kojeg dijete ubrzano razvija svoj rječnik, gramatičke sposobnosti i komunikacijske vještine. U početku djeca izgovaraju riječi s manjim brojem slogova, najčešće riječi koje se sastoje od dva sloga. Takve riječi prema svojem sadržaju mogu predstavljati cjelovite iskaze, odnosno holofraze – rečenice od jedne riječi.
U ovoj fazi, djeca često koriste riječi koje su im poznate kako bi imenovala sadržaje za koje još ne znaju odgovarajuće riječi, što se naziva prekomjerno proširivanje. U početku djeca relativno sporo usvajaju nove riječi te do 15. mjeseca života izgovore približno deset riječi. Njihov se rječnik nastavlja postupno širiti tijekom faze jedne riječi, koja traje otprilike do 18. mjeseca života, pri čemu djeca tjedno usvajaju jednu do tri nove riječi. Oko 18. mjeseca dolazi do naglog povećanja broja usvojenih riječi, što se naziva „eksplozijom imenovanja“. Do 24. mjeseca djetetov se rječnik može povećati s približno 50 na čak 250 riječi. Istodobno se tijekom druge godine života značajno povećavaju brzina i točnost razumijevanja govora. Djeca u ovoj dobi riječi koje još nisu usvojila često zamjenjuju stvaranjem novih riječi, odnosno neologizama. Nadalje, između 18. i 30. mjeseca života počinju spajati dvije riječi u rečenice. Takav se način izražavanja naziva telegrafski govor jer djeca u iskazima najčešće upotrebljavaju sadržajno važne riječi, poput imenica i glagola, dok izostavljaju kraće i manje važne riječi.
S pojavom prvih rečenica započinje i postupno svladavanje gramatike. S oko tri i pol godine života dijete je uglavnom svladalo osnovu materinskog jezika, što predstavlja važan temelj za njegov daljnji jezični razvoj. Četvrta i peta godina opisuju se kao godine dječjih pitanja. U tom je razdoblju važno da odrasle osobe odgovaraju na dječja pitanja jer se na taj način proširuje dječja spoznaja i razvija znatiželja.
Do šeste godine života izgovor glasova uglavnom je pravilno razvijen, a dijete je usvojilo većinu gramatičkih pravila i njihovih iznimki. Ipak, određene se pogreške u izgovoru pojedinih glasova mogu tolerirati do određene dobi, nakon čega se očekuje njihov pravilan izgovor. Dob do koje se tolerira odstupanje u izgovoru pojedinih glasova prikazana je u tablici u nastavku.
| Glasovi | Odstupanje u izgovoru tolerira se do |
| S, Z, C | 4,5 godina |
| L, R | 4 godine |
| Š, Ž, Č, Ć, DŽ, Đ | 5,5 godina |
U ovoj dobi dijete raspolaže i bogatijim rječnikom, koji može sadržavati približno 10 000 riječi. Razvoj izgovora, rječnika i gramatičkih struktura omogućuje djetetu složenije izražavanje i uspješniju komunikaciju u različitim situacijama.
Međutim, važno je istaknuti da jezična sposobnost ne obuhvaća samo poznavanje riječi i gramatičkih pravila, već i sposobnost njihove primjerene primjene u različitim socijalnim kontekstima. Tijekom verbalnog razdoblja djeca postupno razvijaju pragmatičke vještine. Uče čekati svoj red u razgovoru, pratiti i održavati temu razgovora, jasno prenositi svoje poruke te prilagođavati način komunikacije različitim sugovornicima i situacijama. Stoga jezični razvoj, osim usvajanja rječnika i gramatičkih struktura, uključuje i razvoj sposobnosti učinkovitog komuniciranja.
Kako roditelji mogu poticati jezični razvoj?
Najvažniji poticaji jezičnom razvoju djece proizlaze iz svakodnevnih situacija i kvalitetne interakcije s njihovom okolinom. Djetetove individualne predispozicije i društveno okruženje međusobno djeluju te zajedno utječu na brzinu i oblik ranog jezičnog razvoja.
Na djetetovo gukanje i slogovanje poželjno je odgovarati oponašanjem njegovih glasova i korištenjem riječi. Na taj se način potiče naizmjenično preuzimanje reda u komunikaciji, koje predstavlja važnu osnovu kasnijeg razgovora. Također je korisno uspostavljati združenu pažnju i komentirati ono što dijete promatra jer se time potiče održavanje pažnje te pridonosi bržem razvoju rječnika. Jezični se razvoj može poticati i kroz različite socijalne igre, poput pjevanja ritmičnih pjesmica uz pljeskanje, kao i kroz igru skrivača.
Važnu ulogu imaju i razgovori s odraslim osobama koje imaju razvijenije govorne sposobnosti. Posebno je korisno kada roditelji u komunikaciji koriste složenije riječi te djetetu objašnjavaju njihovo značenje. Konverzacijske razmjene s odraslima dosljedno su povezane s različitim pokazateljima jezičnog razvoja jer djetetu omogućuju izlaganje bogatijem rječniku, složenijim jezičnim strukturama i različitim načinima izražavanja.
Jezičnom razvoju značajno pridonosi i čitanje slikovnica te razgovor o njihovu sadržaju. Na taj način djeca stječu znanja povezana s jezikom i pismenošću, od razvoja rječnika i komunikacijskih vještina do upoznavanja s obilježjima pisanog jezika i strukturom priče. Od šeste godine života čitanje ima posebno važnu ulogu u proširivanju rječnika. Naime, ako dijete čita približno 21 minutu dnevno, tijekom jedne godine može biti izloženo broju od gotovo dva milijuna riječi.
Važan način poticanja jezičnog razvoja jest i neizravno ispravljanje jezičnih pogrešaka. Roditelji mogu tijekom razgovora djetetu ponuditi pravilan oblik riječi ili ponoviti njegovu rečenicu koristeći ispravan gramatički oblik, bez izravnog ukazivanja na pogrešku. Na taj način dijete dobiva pravilan jezični model, a komunikacija se pritom neometano nastavlja. Također je korisno tražiti od djece da pojasne što su mislila ili na što su se njihovi iskazi odnosili. Time se potiče nastavak interakcije, ali i dijete usmjerava na promišljanje o vlastitom iskazu te dosljedniju primjenu prethodno usvojenog znanja.
Strpljiva i osjetljiva komunikacija odraslih s djecom ima važnu ulogu u jezičnom razvoju djeteta. Nasuprot tome, roditeljska nestrpljivost ili odbacivanje djetetovih govornih pokušaja mogu dovesti do smanjenja njegove motivacije za komunikaciju i pokušaje izražavanja, što može nepovoljno utjecati na razvoj jezičnih vještina. Razgovori s odraslim osobama o prošlim događajima također značajno pridonose razvoju sposobnosti pripovijedanja. Kroz takve razgovore djeca uče oblikovati detaljne i smisleno organizirane priče, povezivati događaje te ih prikazivati kronološkim slijedom. Sposobnost stvaranja jasnih i strukturiranih priča povezana je s razvojem pismenosti i boljim razumijevanjem pročitanog sadržaja.
Važnu priliku za razvoj jezičnih i komunikacijskih vještina predstavljaju i zajednički obroci. Djeca u obiteljima koje redovito zajedno objeduju mogu imati više prilika za slušanje i prepričavanje osobnih događaja i iskustava. Vrijeme provedeno za zajedničkim obrokom tako može predstavljati prirodno okruženje za razvoj komunikacijskih vještina, vještina pripovijedanja, rječnika i drugih sposobnosti važnih za jezični razvoj i razvoj pismenosti.
Ivana Matanović, univ. mag. psych.
Literatura:
Berk, L.E. (2008). Psihologija cjeloživotnog razvoja. Naklada Slap.
Berk, L.E. (2015). Dječja razvojna psihologija. Naklada Slap.
Čuturić, N. (1993). Prve tri godine života. Školska knjiga.
Gulam, T. (2020). Jezik i mozak. U N. Šimić, P. Valerjev, M. Nikolić Ivanišević (Ur.), Mozak i um: od električnih potencijala do svjesnog bića (str. 209-237). Sveučilište u Zadru.
Rathus, S.A. (2001). Temelji psihologije. Naklada Slap.
Starc, B. i sur. (2004). Osobine i psihološki uvjeti razvoja djeteta predškolske dobi. Golden marketing-Tehnička knjiga.